Vjerujem u svjetlo

Ljubav je nešto neobjašnjivo. Ljubav je iskra srca, plamen svijeće i zaljubljen osmijeh. Ljubav su moji ljudi. Ljubav sam ja i ti sa mnom. Ljubav je sagradila svijet. Volim. Volim jer sam ljudska. I hodajući među ovim pepelom, među ovim ostatcima tebe i mene, našeg glasa, našeg grada, shvaćam da izgubljeno tragam za ljubavlju. Jer u Vukovaru…ptice više ne pjevaju.

Dunav je oduvijek bio prekrasan, no ovoga ljeta sam ga gledala s mnogo većim divljenjem. Ljubav me udarila u oči, srce i mozak i pružila mi tako sjajan i prekrasan pogled na svijet. I tek kada ju osjetiš, kada se cijelo tijelo smiješi, znaš da je ona prava. Ona mladenačka vatra koju ni sva voda Dunava neće ugasiti. Ipak, zaneseno sam sjedila i  veselila se početku ljeta. Dunav je sjajio vatreno u odrazu odlazećeg  Sunca dok su nespretne ptice pjevale svaka svoju melodiju, a cvrčci jaukali sutonu. Vani nije bilo očekivano toplo, no nitko se nije žalio. Sjetila sam se kasnije kako su mi u onim studenim listopadskim noćima nedostajale te blage zrake Sunca. Dignem pogled, a on stoji ispred mene. Mladić kojeg sam voljela više od svega. Njegove duboke, tople, smeđe oči uvijek bi me promatrale s blagim osmijehom na licu, gledale malo u moje nervozne ruke, a malo u rijeku. Maleno Sunce polako je nestajalo iza dobre rijeke, a on je gledao u mene, bezbrižan i sretan. A sreću su ubili u Vukovaru. I bezbrižnost. I ljude.

Prasak koji se dogodio u blizini natjerao je moje izmučene, blijede ruke da se počnu nekontrolirano tresti. Moja kosa koja već  tjednima nije vidjela vode padala mi je preko ramena i lica dok sam sjedila sklupčana uz hladan zid. Svaki put kada bi mi bilo hladno, sklupčala bih se uz taj zid u nadi da će mi barem on dati nešto topline. Sunca u Vukovaru već nema dugo. Samo iskre i plamen mržnje koji neprestano lupaju u ove jadne ljude. U ovaj grad na samrti koji je već proglašen mrtvim. U ovaj pepeo što skriva mrtve ulice. Zadrhtim prazno, a tlo se zatrese. Ova je bila bliže. Možda čak i krmača. Nešto me stegne u srcu. I nije strah, već nešto mnogo dublje i mračnije u meni. Poput probuđene zvijeri. Gađenje i bijes koji nisam mislila da ću osjetiti ikad, kamo li u ovoj premladoj dobi. Tuga. Tuga za onim što mi je Agresor uzeo.

Tuga za mojim nestalim roditeljima. Tuga za nestalim životom. Tuga za svakim osmijehom i srećom koju sam donedavno osjećala. Za nespretnim pticama. Za svjetlom.

Prožme me oštra bol i sjetim se svoje majčice i očeva čvrsta zagrljaja. Sjetim se i njega. I sve se ponovno sruši u meni. Iz očaja u očaj. Ponovni prasak prene me iz ove stvarne fantazije, gadne noćne more i lecnem se. Zatišje. Tišina je ono što me najviše plaši. Plaši me što ne znam gdje su. Ne znam što rade. Te zvijeri. Svatko tko ima imalo ljudskosti i humanosti u sebi, ne bi ovo radio, ma ne bi ni pomislio na to. Nije ovo rat, ovo je masakr. Prolijevanje ljudske krvi kao da je voda. Svatko sa imalo dostojanstva prema sebi i drugome, ne bi ovo radio. Hladno je.

Ne znam postoji li spas od ovoga. Ne znam trebam li se uopće nadati da će doći neko bolje vrijeme. Ne znam kako uopće pokušati razmišljati o tome. Moja tamna kosa svakim je danom sve svjetlija, a moje ruke sve bljeđe. Ne vjerujem u spas, ali vjerujem Bogu. Vjerujem da on neće dopustiti da Agresor osvoji Hrvatsku. Jer pobijediti neće. NITKO neće pobijediti. Molim se da neće uništiti Hrvate. Ovo je samo moj grad, a koliko ih je još takvih tamo? Ponovni udarac zatrese tlo i vrati mi pažnju na mrak u kojem ludim. Kukavica sam. Sakrila sam se ovamo. Nemam kamo poći. Ja sam tek izgubljeno dijete i zaslužujem… metak? Možda to jest izlaz, no spas nije. Previše vjerujem Bogu da bih si to učinila i da mogu. Vrijeme prolazi. Ptice se u Vukovaru ne čuju, ni šum vatrenog Dunava, ni predvečernji cvrčci. Samo tutnjanje oružja. Zaklopim oči. Vidim svoje roditelje kako se smiješe svojoj jedinici i to mi da neku nadu da zaista postoji  izlaz iz ovog pakla.

Ne znam je li prošlo nekoliko minuta, sati ili dana otkada sam zaspala, no i nije važno. Bol ne odlazi. Otišle su ptice, otišli su ljudi. Otišlo je i Sunce čak. Ipak, bol ostaje. Ostaje snaga. Ostaje hrabrost. Ponos. Ostajem ja, ako nitko drugi. Nema mojih roditelja, nema mojih prijatelja, nema moje ljubavi, ni mog osmijeha ni mojeg sutona. Samo Bog, ja i ovaj nemilosrdni listopadski vjetar. Ustanem i padnem natrag na tlo. Noge su preslabe i ne slušaju. Za njih sam mrtva i ja i ovo vrijeme u kojem se nalazim. Ipak iz šestog ili sedmog pokušaja ustanem. Malena prostorija u kojoj sam se nalazila bila je zapravo smočnica mojih susjeda, ali ukopana u tlo, s par stuba za prijeći do otvora na kojem je prije bio tepih. Roditelji su me sakrili tamo prije no što su ih…Pronašli ih.

Nije bilo dovoljno mjesta za sve nas, no ja bih bila i priljubljena uz hladan zid cijelo ovo vrijeme da imam njih. Neće mi nedostajati ni grad, ni Sunce, ni sreća, koliko će mi nedostajati moji mama i tata. Otvorim malena, škripava vratašca i izvučem se van. Tlo je hladno i puno prašine i pepela, a u zraku je neki grozan miris koji mi je nepoznat. Mračno je. Možda bih se trebala bojati da će me netko uhvatiti, ovdje, sada i riješiti me muke, no ja to ne želim. Ne želim se bojati. Želim izaći. Bojim se jedino Boga. Ne postoji više taj Agresor koji će me uplašiti. Nemam više ništa. Uzeo mi je sve. Moju mladost. Moje roditelje. Moj život. Moj grad. Moje ljude. I ne želim se osvetiti. Ne želim nikoga ubiti. Samo neka sve ovo prestane. Ti su ljudi, ionako previše oštećeni iznutra da bi ih nešto dotaklo.

Razrušena kuća nekako stoji na dva i pol zida čak i na ovom jakom vjetru. Zakoračim i izađem iz nje. Nebo je sive boje, i nisam uistinu sigurna je li dan ili noć. Magla se ušetala u grad i drži ga za ruku isprepletenih prstiju i ne pušta. Tako je hladno. Netko me snažno uhvati za ramena. Okrenem se i ugledam te tople, smeđe oči. Ali sad su drugačije. Prazne i beživotne. Gledaju u mene i ja u njih. „Znao sam da si to ti.“, izusti gotovo nečujno i nastavi zuriti u mene, a onda se strese kada začuje hladan glas iz blizine. „Tko je to?“ „Još jedna od njihovih,“ „Dobro, vodi ju dalje.“, reče glas i ponovno se izgubi,a granata padne nekoliko kilometara dalje. Znači ako sam ja njihova, onda smo nas dvoje na različitim stranama. Ovo je dan kada ću umrijeti, brzo shvatim. Koračala sam po ulicama svojeg grada, samo njegovim kosturom. Koračala sam ulicama Vukovara. Nema više ceste. Nema više ničega. Prelazila sam preko mrtvih ljudi, ljudi koje možda i poznajem, no njihove beživotne oči mi to neće otkriti. Granate nastave teško padati, u daljini, blizini, a ja samo prazno koračam dok čovjek za kojega sam mislila da će ostarjeti sa mnom hoda iza mene i drži me na nišanu. Osjećam njegove suze i poneki prigušeni uzdah u pauzama između treske rata. Krvoprolića u Vukovaru koje nikad ne staje. To je bio najniži trenutak mojeg kratkog života. Nešto što me učinilo toliko bezvrijednom. Stanem odjednom kao ukopana, a on me pogurne hladnim i velikim oružjem, a ja to zanemarim i samo se okrenem prema njemu i pogledam ga u oči. „Ti. Ti nisi čovjek, ni Hrvat. Ti nisi ljudsko biće. Ti si nešto za što sam se nadala da nikad nećeš postati. Ti si onaj za kojeg sam bila spremna dati život. Ti si bio moj i ja tvoja. I ova prokleta rijeka ti je svjedok. Svaki poljubac ti je svjedok. Svaka riječ. I hajde ubij me, ubij me odmah sad, ovdje. Ubijaš svoje ljude.

Ti si ubojica.“, šapnem tiho, a on ne izusti ništa već me samo nastavi gledati dok mu suze teku niz crvene obraze. „A najgore od svega je to što te još uvijek volim isto. Što to onda govori o meni?“, kažem i okrenem se, a on me samo polako pogurne i nastavi hodati iza mene. Povrijeđena sam. Slomljena mlada žena. Spremna i na smrt. Začuđena što još nisam dobila svoj metak. Pa hajde. Ne bojim se. Uspjeli ste istjerati sav strah iz mene. Zaklopim oči, a agonija i noćne more me stresu u djeliću sekunde. Da barem Agresor živi moju bol i osjeća moje noćne more. Da barem njemu netko učini nešto… ne. Ne želim ovo ni najgorem neprijatelju. Smrt je zavila ovaj grad u crno. Napokon stigosmo do skupine ljudi koja nas je očekivala. Neprijatelj se smijao i jeza me prošla. U vrsti koja je stajala poredana na vjetru, bilo je oko desetak žena. Glavni pokaže prstom prema vrsti, a ja stanem u nju ne skidajući pogled s njega. Glavni se zadovoljno nasmiješi i izađe pred nas. „Dakle, vi gadosti. Ovako ćemo. Tko se odrekne toga da je Hrvat i da pripada ovoj zemlji, može ići. Tko ne, dat ćemo ga njegovoj zemlji.“, reče i nasmije se glasno kao i ostali pored njega. Pogledam po vrsti. Prva se odrekla. Druga također. I treća isto. I sve ostale. I došao je red na mene. I što da im kažem. Iščekujem i sama svoj odgovor. Uzdahnem i sjetim se svojih roditelja. „Ja sam Hrvatica, kao i moji roditelji. Ja pričam hrvatskim jezikom, a ne srpskim. Ja sam čovjek i imam osjećaje. Imam u sebi ponos prema svojemu, a poštovanje prema tuđem. Dobro sam odgojena. A vi nemate ništa. Nemate ni mrvicu dostojanstva u sebi, ništa humano ili ljudsko. Ubili ste sve što volim. Osim ovog grada. On će biti živ u ovim ljudima koje tako očajno pokušavate zgaziti svojim tenkovima i granatama. Ali, ono što ne shvaćate jest da Hrvate neće slomiti ni granata, ni tenk, ni bomba, a pogotovo ne jedan Srbin, ma koliko on bio jak i moćan.“ Zašutim,a puške već stoje uperene u mene. Glavni me pogleda i vidim kako se zabavlja. „Ne. Nećemo to tako. Rekla je da ju Srbin neće slomiti. Onda će ju ubiti Hrvat.“, pokaže prstom na njega, a njegove smeđe oči zasuze još više. Uredno posluša naredbu i priđe bliže te uperi veliko oružje u mene. „Imate li posljednju želju?“, javi se glavni, a ostali se nasmiju. „Želim samo da vam Bog nikada ne oprosti za ovo što ste učinili.“ I uistinu, to bijahu moje zadnje riječi. Jer čovjek kojeg sam voljela predao me onima koji su ubili moje ljude. On me ubio.

Upali svijeću za Vukovar da nije u mraku kroz koji sam ja koračala u smrt. Govori da ne umire u tišini. Živi, da živi i on u tebi.

Ljubav je nešto najdublje u ljudima u što ću ikada vjerovati. Ljubav je ono što me sačinjava. I vidim ljubav u tebi i meni. I vjerujem u Vukovar. I u svoje ljude. Vjerujem u svoju državu. Vjerujem u hrabrost. Vjerujem u grad. Vjerujem u Vukovar. I život. I golubice i pjev. I vjerujem u ljude čak iako su me ubili. I vjerujem u svoje anđele. U sve poginule za našu Hrvatsku i naš Dunav. Sve koji su se borili. Pogledaj u nebo. Takvi ljudi su postali zvijezde jer su im duše toliko sjajne da ih Bog nije mogao ostaviti u mraku. Pogledaj u nebo, gdje god da jesi i u dušu svoju Hrvatsku i vidi Vukovar.

Ljubav je nešto neobjašnjivo.

Mateja Lisak

1. razred 4. gimnazije